Svako od nas želi da oseti i da bude bezuslovno voljen.
Onako kao što smo bili u detinjstvu.
Stvarno?!
Kada smo mi to bili bezuslovno voljeni?
I šta podrazumeva svako od nas pod tim?
Bez -uslova
To je bilo u onom prvom periodu dok smo u potpunosti zavisili od naših roditelja – staratelja. Dok nismo krenuli da upoznajemo sebe i svet oko sebe i postali radoznali. Dok nismo počeli da pokazujemo sopstvenu volju i potrebe. Dok nije krenulo kondicioniranje i kroćenje. Dok nam nisu objasnili šta možemo i smemo i kad smo dobra dvojčica, a šta ne smemo, i kad smo loši i mama i tata nas tada ne vole.

Nije svačije detinjstvo isto i nisu svi prošli ni kroz slična iskustva a opet se tu i tamo proteže ta nezrela detinja slika o nekakvoj bezuslovnoj ljubavi koju očekujemo od partnera.
Mi u stvari želimo ljubav koju vrlo verovatno nikad nismo osetili.
Da se ceo svet vrti oko nas. Da svi oko nas zadovoljavaju naše potrebe.
Jer to je detinjasta suština ljubavi.
I to je svakako osećaj koji smo trebali da dobijemo po rodjenju: da smo najbitniji, da se svet vrti oko nas i da će sve naše potrebe biti zadovoljene. Bez ikakvih kontrausluga.
.
Kasnije, odrastanjem dolaze i one lirske predstave iz romantizma kako treba voleti ženu ili kako treba voleti muškarca.
Masa idealiziranja koja nas samo tera u još veće drame i nesavršenosti.
Po kom osnovu možemo misliti da neko može znati šta osećamo, za čime imamo potrebu? Šta nam smeta ili raduje, ako to ne izgovorimo?
Malo ljudi je u stanju da pročita nečije misli. A i ako uradi, opet se usteže pred mogućnosti da možda nije dobro interpretirao to „pročitano“.
Da budem skroz iskrena, i ja sam bila u sličnoj zamci.
Mnogi od nas su bili u zamci
Kao obožavateljka dobre literature i poznavalac života više iz romana nego iz stvarnosti mnogo decenija sam straćila čekajući tog savršenog partnera koji će me voleti na taj jedan bezuslovan način i sa predstavom da ja ne moram ništa da kažem. On MORA da ZNA šta meni treba, jer je zaboga, IDEALAN za mene. I tu ne sme da bude nikakvih razmimoilaženja jer onda i nismo baš srodne duše.
Da ne bi traćili vreme na neka idealiziranja kojima nema mesta u stvarnom životu neophodno je da se suočimo sa stvarnošću i pogledamo realno u te naše roditelje, partnere, prijatelje. Da ih vidimo kao bića kao što smo i mi i da nemaju kapacitet da budu više no što jesu. Kao ni mi.
Da počnemo da govorimo, izgovaramo ono što nas muči, boli, šta želimo, kada smo povredjeni i da razvijamo kulturu dijaloga i čak kulturu svadjanja koja se ne završava bacanjem posudja ili treskanjem vrata i mesec dana ignorisanja.
Šta jeste bezuslovna ljubav?
Bezuslovna ljubav jeste ljubav koja ostaje i kad se sagledaju sve mane i vrline nas i onih kojima upućujemo ljubav.
Mi možemo da se ne složimo sa tim ponašanjem drugih. Možemo da odbijemo da budemo deo tog energetskog kruga ali suštinski, na nivou bića razumemo i volimo tu jedinku.
Možemo da se rastanemo ali ljubav ostane tu. Kao što je jednom moj dragi prijatelj i učitelj Branko rekao: „Jednom voliš, uvek voliš, Lilly“.
To je ono što ja očekujem od mog partnera.
Da me vidi. Da me razume. Da pričamo o stvarima koje ne štimaju. I da ih okrenemo u tačke obostranog rasta.
Komunikacija = preživljavanje i uživanje
Da li je naš napredak uslov ili posledica komunikacije?
Ili su jedno od drugog neodvojivi?
Bez komunikacije nema života.
Bar ne smislenog, kvalitetnog.
Mislite o tome!
Ostavite odgovor